1. Maj 2024. Magazine ISSUE: # 010

Gluma mi je u krvi

Ekskluzivni intervju:
Tena Nemet Brankov, Glumica


Za drugi životni put nije mogla ni da zna, jer su porodične glumačke staze već duboko bile ukorenjene u njenoj ličnosti. Tena Nemet Brankov danas je jedna od najpoznatijih hrvatskih glumica. Iza sebe ima bogat glumački opus, a poslednja uloga koja ju je naterala da emotivno zaroni u nepoznate prostore i uloge majke u predstavi Kokana Mladenovića "Što na podu spavaš". Nije od onih žena koja sanja o Holivudu, ali je svoj specifičan glamur razvila na vlastitom terenu. Stil je odraz njenog karaktera i načina života, pa ju je on neminovno doveo i do modne dizajnerke Dragane Ognjenović, čije je poznanstvo bilo sudbinsko, ali kako to u životu ide - ništa nije slučajno.

Majka mi je pričala kako sam u periodu od četiri godine, jurila po stanu obučena u baršunastu crvenu haljinicu sa mašnom na glavi, i time izazivala salve smeha svojih ukućana.


Koji je to bio trenutak u Vašem životu kada ste shvatili da će gluma biti Vaš konačni izbor?
Taj se trenutak dogodio, zapravo, vrlo rano u mom djetinjstvu. Potječem iz glumačke obitelji, pa su mi sve čari ovog posla bile dostupne od najranije dobi.
Kao djevojčica sam dosta vremena provodila u kazalištu, igrala se u garderobama, u make up-u i gledalištu. Uživala sam promatrati proces nastanka predstave, a filmski setovi su mi djelovali kao luna park, baš kao i danas, poput neke tvornice snova, čiji finalni produkt završi na velikom platnu ili tv-u. Filmovi i prjedstave su me fascinirali do te mjere. da bih često pojedine scene naučila napamet, a potom ih rekreirala. Scena smrti Barunice Castelli iz Krležinih Glembajevih, bila je moja omiljena zabava, koju sam često izvodila nakon obiteljskog okupljanja nedjeljom. Majka mi je pričala kako sam u dobi od četiri godine, jurila po stanu, odjevena u baršunastu crvenu haljinicu s mašnom na glavi, i time izazivala salve smijeha svojih ukućana. Moji roditelji su zaista, dali sve od sebe da mi otvore puteve na nekim drugim mjestima poput baleta, muzičke škole i nogometa, znajući da ako odaberem glumu, život koji me čeka neće biti nimalo jednostavan ni lak.
Unatoč svim tim distrakcijama, bez obzira na njihov trud, krajem gimnazije, bilo je očito da će akademija biti moj prvi i zadnji odabir.
Kako je izgledao Vaš glumački razvojni put?
Akademiju sam upisala odmah nakon gimnazije. Donijela sam čvrstu odluku, da na prijemni ispit idem samo jednom. Plan je bio, ako ne prođem prijemni, studirat ću pravo, ali bila sam vrlo odlučna i tvrdoglava u svojoj namjeri i upalilo je.

Vrlo sam rano, na prvim godinama akademije, počela snimati seriju za mlade " Nemoj nikome reći ", zatim sam dobila prvu predstavu kao alternacija Ivani Roščić u "Finim Mrtvim djevojkama" a uskoro i svoj prvi dugometražni film " Trampolin " za koji sam osvojila Zlatnu arenu za najbolju žensku sporednu ulogu. Projekti su se nizali, jedan za drugim, bila sam mlada, neiskusna i ambiciozna- paket koji je sa sobom nosio dovoljno ludosti i hrabrosti za takav hektičan tempo. Paralelno sam radila i studirala, pamtim to vrijeme, kao doba u kojem nisam silazila s emocionalnog rollercoastera, uživala sam u svemu što radim, snimanjima, predstavama, nekom novom životu koji sam gradila. U isto vrijeme sam paničarila, spašavala glavu pokušavajući na vrijeme položiti ispite i dokazati se samoj sebi, ali naravno i drugima.

Razdoblje, mojih dvadesetih, bilo je zaista kaotično, izazovno ali i vrlo uzbudljivo, puno uspona i padova, nesigurnosti i traženja. Želiš biti odrastao i odgovoran, dok u isto vrijeme žudiš za slobodom i istraživanjem. Takav raspored naravno, nije bio dugoročno održiv, puno toga sam naučila, o poslu, o načinu rada, ali najviše o sebi i svom tijelu pa sam s vremenom usporila, pronašla nove mehanizme funkcioniranja i počela tražiti balans.


Šta Vam je pored dobrog scenarija najbitnije kada birate ulogu?

Scenario je ono što mi budi leptiriće u stomaku, važno mi je poklapa li se redateljska vizija s mojom, ali moje prvo pitanje, pri dogovaranju suradnje uvek je isto : "Tko su mi partneri?" To mi je najvažnije od svega.

Koliko je pored izražene empatije i senzitivnosti, koje skoro svaki glumac ima, bitno i životno iskustvo kod izražavanja vlastitog glumačkog talenta?
Što sam starija, moram priznati, zaista više uživam u životu, svakodnevici, ali i samoj sebi. Primjetila sam da život promatram na posve drugačiji način, ne reagiram impulsivno kao prije, uzimam vrjeme koje mi treba da dobro promislim o odlukama koje donosim, kako privatno tako i u poslu. Pomno biram projekte i trudim se izabirati one, koje stvarno želim. Srećom to i mogu. Ne jurim za završnim produktom, uživam u procesu stvaranja i kreiranja, i to s puno manjim opterećenjem nego prije. Iskustva iz prošlosti poprimaju neke veće dimenzije i drugačije perspektive, dok nova iskustva proživljavam zrelije, mirnije, ali i snažnije, zbog svih novostečenih alata koje sam usvojila, isključivo zbog zrelosti i iskustva. Sve to otvara jako puno mogućnosti za istraživanje još neistraženih prostora unutar mene, koje koristim u glumi. Iskustvo, zrjelost i vrjeme su čarobni ako im se prepustimo, pogotovo u glumi, mjestu gde igra nikad ne završava.

...život posmatram na potpuno drugačiji način, ne reagujem impulsivno kao prije, uzimam vrjeme koje mi treba da dobro promislim o odlukama koje donosim, kako privatno tako i u poslu.


Koja uloga Vam je do sada bila najzahtevnija i zbog čega?
Posljednja uloga koja me potpuno okrenula naopačke, i natjerala da emotivno zaronim u neke nepoznate prostore je uloga majke u predstavi Kokana Mladenovića " Što na podu spavaš " , u koprodukciji SNP u Novom Sadu, Narodnog pozorišta u Sarajevu i mog matičnog kazališta, Dramskog kazališta Gavella u Zagrebu. Projekt je bio iznimo zahtjevan, rađen je po istoimenom romanu Darka Cvijetića. U predstavi sudjeluju glumci iz Sarajeva, Novog Sada i Zagreba. Proces stvaranja same predstave bio je istovremeno zanimljiv, ali i težak. Radnja prati Darkovu intimnu ispovijest, njegov život, obitelj i sudbine prijatelja za vrijeme rata, devedesetih godina. Puno smo improvizirali, ispitivali i tražili, te se međusobno upoznavali kroz najintimnije priče i situacije, naše vlastite i Darkove osobne, koje je Kokan na kraju sklopio u jednu cjelinu. Nastala je velika predstava, koju igramo zajedno sa Darkom, koji ju predvodi. Predstava je, također, na repertoaru u sve tri države. Upravo sam krenula u novi process, moja iduća uloga je uloga Medeje, koja također zahtijeva sličan angažman, uron I pristup, neizmjerno se veselim.

Sanjate li Holivud i sa kim bi voleli da sebe vidite u kadru?

Ne sanjam. Nikad nisam razmišljala o Hollywoodu na taj način, iako su mi akcijski filmovi kao i horori poprilično primamljiv žanr. Više maštam o evropskom filmu i Yorgosu Lanthimosu, ljubitelj sam njegovog rada. Omiljeni film mi je "Dogtooth", a njegov novi film "Poor things" potpuno me oborio s nogu, iako miriše na Hollywood. U kadru bi se rado voljela videti sa mnogim glumicama i ponekim glumcem sa naših prostora. Duga je lista, kad bih krenula nabrajati možda bi došla i do nekog hollywoodskog imena.

Koliko je teško ženama da se iskažu i ostvare u glumi?
Ženama nije lako ni u kojem poslu pa tako ni u glumi. Gluma je ženski posao s premalo ženskih likova, pogotovo u literaturi, ali dolaze neka nova i važna vrjemena u kojima se ženski glas napokon želi i mora čuti. Put zaista nije lagan i ne nazire mu se kraj. Žena vrlo često u ovom poslu ima samo jednu priliku, i to onu u kojoj ne smije pogriješiti, mora pametno iskoristiti tih svojih dugoočekivanih pet minuta, dok se muškarcima greške opraštaju dobrom starom metodom zaborava. 
Biti mlada glumica, posebno je teška kategorija, kao neka vrsta sporta. Evo, recimo hrvanje, na primjer. Zahtijeva se ogromna količina discipline, upornosti i hrabrosti za suočavanje sa raznim preprekama poput seksizma, mizoginije, opskurnih ponuda, jezivih komentara i snalaženja u bezizlazno neugodnim situacijama s muškarcima na poziciji moći, u kojima se u najmanju ruku osjećaš bespomoćno. Kad i ako se prjemoste prethodne prepreke, otvara se naravno i pitanje potplaćenosti, koje se nastavlja daleko naprijed i u vrijeme kad ta mlada glumica više nije ni mlada. I tako u krug. O tome se treba glasno govoriti, a takve krugove treba prekidati.
Postoji li neki žanr u kome najbolje plivate?
Po vokaciji sam dramska glumica, zaposlena sam u dramskom pozorištu. Vrlo često i sama živim dramu, ali komedija je moja velika strast i intriga. Mislim da jedno ne ide bez drugoga.
Koju ulogu priželjkujete, a do sada je niste ostvarili?
Trenutno se rađa u fabrici moje mašte.
Kakav stil privatno negujete? U čemu se najbolje osećate u dnevnoj, a u čemu u večernjoj varijanti?
Teško je definirati moj stil. Vrlo često mi je služio kao izražajno sredstvo, sredstvo moje kreativnosti i stava. Kroz moj ormar su zaista prošli razni komadi odjeće i obuće, raznih boja i materijala ali danas nekako najviše od svega volim da mi je udobno i ugodno u onom što nosim. Volim imati dobar komad odijeće, trajan, bezvremenski i postojan. Kako živim u koferu, vrlo često me se može vidjeti u trenirci, ali nerijetko i u nekim ženstvenim kombinacijama. Gajim veliku strast prema čizmama, a torbe ne podnosim kao ni kišobrane. Moji džepovi su vječno pretpani svime što bi trebalo stati u torbu ili novčanik. Za dan biram bijeli t-shirt ili košulju sa jeansom i tenisicama, a za večer kožne čizme i haljinicu od kašmira, sve to volim začiniti sa zlatnim nakitom, koji rijetko skidam sa sebe.
Uz kakve filmove se opuštate i kakve knjige volite da čitate?
Gotovo sam uvjek raspoložena za Sveto trojstvo - Bergman, Lanthimos i Tarantino, a na mom noćnom ormariću trenutno se nalaze Tena Štivičić, Simone de Beauvoir i Euripid.
Crna ili bela?
Crna.
Duga ili mini suknja?
Mini.
Prirodna izgled ili make up?
Prirodna ljepota.
Dan ili noć?
Dan.
Koji su Vam aktuelni glumački angažmani?
Na repertoaru maticnog kazališta Gavella igram u vise predstava "Majka" F. Zeller u režiji Enesa Vejzovića, "Hotel Zagorje" Ivane Bodrožić u režiji Anice Tomić i sada radim "Medeju" u režiji Franke Perković, te "Svinje" T.Zajeca u režiji Kristine Grubiše na nezavisnoj sceni.
Koja su Vam omiljena mesta za izlazak?
Lijepa mjesta za popiti kavu u Zagrebu su Velvet u Dežmanovom prolazu, Botaničar na Marulićevom trgu i Program u Martićevoj ulici. Moji omiljeni restorani su Beštija, Theatrium, i Okrugljak. Dućani za preporuke su Garderoba, Sellectedd, i dobra stara Nama u kojoj možeš naći sve što ti srce poželi. Moji omiljeni muzeji su Muzej prekinutih veza u sklopu kojeg je također lijepi restoran, Muzej suvremene umjetnosti, i Muzej čokolade.
Na vrlo zanimljiv način ste upoznali našu modnu dizajnerku Draganu Ognjenović...
Draganu sam upoznala na svadbi naše zajedničke prijateljice Mine Sovtić. Dragana je osim Minine nezaboravne haljine kreirala i haljine za nas deveruše. Kad sam prvi put ušla u Draganinu radnju momentalno sam se zaljubila u Draganin rad, a tek onda sam na sebe stavila haljinu koju je sašila po mojoj meri, neko vreme nismo razgovarale jer sam se čudila svom vlastitom odrazu. Bila sam oduševljena!
Kako je tekla vaša dalja saradnja...
Dragana je divna, pažljiva i veliki profesionalac, to su bile moje prve impresije. Potpuno sam se oduševila njezinoj posvećenosti i pristupu radu.
Na samoj svadbi srele smo se drugi put. Zabavljali smo se i u nekom momentu, moja uzavrela balkanska krv, bila je sputana tom prekrasnom, dugom bijelom haljinom. Nisam je željela vući po podu, pa sam imala potrebu skratiti je, tako da sam je savijala i povlačila prema gore, no ona je konstantno padala. Dragana me promatrala neko vrijeme, zatim mi je prišla i reklada joj je teško gledati kako se mučim i ponudila mi je kratku haljinu. Pomislila sam da ima neku zamjensku varijantu, međutim u torbi uz sebe imala je škare "za svaki slučaj". Toliko smo se tome smijale, i tu se dogodila prava ljubav. Nedugo nakon toga napravila je kolekciju minića.
Vrlo brzo došlo je i do ove suradnje, gdje je Dragana sve osmislila, okupila svoj fantastični tim, i odlučila da sam, osim inspiracije za miniće, dobar cast za princezu, tako sam se barem osjećala cijeli dan na setu.
Koji Vam je omiljeni komad odeće Dragane Ognjenović bez kojeg ne možete?
Ove zime nisam se odvajala od Draganine nude vunene beretke.
Šta je to što najviše cenite u njenom dizajnerskom radu?
Ono sto najviše cijenim u Draganinom radu to su njezina kreativnost, zaigranost posvećenost, jednostavnost, profinjenost, i bezvremenost, koja odiše iz njezinih kreacija!

Text by Andrijana Mandić

Follow Us

D.O. Store

  • +(381 11) 328-3936

    Cara Lazara 9
    Belgrade, Serbia

    Monday-Friday: 10h - 20h
    Saturday: 9h - 16h

D.O. Software

  • +(381 11) 303-7061

    Cara Lazara 14
    Belgrade, Serbia

    Monday-Friday: 10h - 20h
    Saturday: 9h - 16h