22. December 2021. Magazine ISSUE: # 005

Hrabrost je biti svoj

Ekskluzivni intervju: Mina Sovtić, glumica


„Dok ne budemo videli na vodećim pozicijama ljude, nezavisno od pola, koji razumeju i poseduju empatiju, u ovom poslu, kao ni u bilo kom drugom, neće biti ravnopravnih šansi za žene.”

Glumica Mina Sovtić je od samog početka potpuno svoja i autentična u svom talentu. Od najranijeg  detinjstva bile su joj poznate staze magičnog sveta sedme umetnosti. Nije ni čudo, jer joj je ljubav  prema glumi možda i nesvesno prenela njena majka, naša velika glumica Anica Dobra. Završila je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a redovno igra u prestoničkom Zvezdara teatru. Sanjala je da bude lekar, ali je na vreme shvatila da bi, uprkos neospornom intelektualnom kapacitetu, prevagnula njena senzibilnija strana ličnosti, stvorena za glumački svet. Čim je stasala,  mnogobrojne uloge samo su se ređale. Igrala je u najpopularnijim televizijskim serijama, od „Korena”, „Žigosani”, „Dug Moru” pa sve do komedije „Tri muškarca i tetka”, sa legendarnom Sekom  Sabljić. Trenutno glumi u aktuelnim televizijskim projektima „Crna svadba” i „Besa”. Uprkos glumačkim korenima, koji su joj pružili dobru osnovu za dalji razvoj, ona se za  vlastitu jedinstvenost u glumi iznova bori i dokazuje. Bilo da su u pitanju filmske ili pozorišne  uloge, uvek je podjednako briljantna i svoja. Ne voli društvenu ukalupljenost, a u svom poslu se, uprkos muškoj dominaciji, uvek vodi ženskim principima, ne odstupajući od istih. Baterije puni  dobrim knjigama i brigom o napuštenim životinjama. Njen način razmišljanja poklapa se sa njenim stilom života, gde ponekad voli da “tera kontru”, te iznenadi druge svojim stavom, izgledom, a često i odevnim kombinacijama. Ona spada u one dame koje se nenametljivo ističu pre svega stavom i onim što zrači iznutra. Minu Sovtić teško je pomešati sa bilo kim drugim. Njeno biće pršti od talenta i posebnosti. 

Da li ste ikada u životu želeli da se bavite nekim drugim zanimanjem, a da to nije gluma? 

Da, želela sam. Mene je zapravo oduvek privlačila medicina i ona je moja prva ljubav. Mislim da  je to najhumaniji posao, koji samim tim ima i najviše smisla. Ipak, pošto sam imala takvo iskustvo  da jednu noć provedem u Urgentnom centru, sa svega 17 godina, imala sam i priliku da vidim šta  taj posao sve podrazumeva. Shvatila sam da, iako možda i imam kapacitet za medicinu, moj sklop  ličnosti, koji naginje ka izraženijoj senzibilnosti, možda i ne bi mogao sve to da podnese. Možda  ona ipak traži čvršći i stabilniji karakter. Završila sam Fakultet dramskih umetnosti, ali ne mislim  da je gluma moja finalna destinacija. Istina je da sam se i pre glume bavila glumom, pohađajući  školu za režiju, pa možda bih u budućnosti volela da se bavim pisanjem scenarija, produkcijom ili  kastinzima.

„Na mene je najviše uticala baka, od koje sam naučila i najbitnije životne lekcije. Da mi  jezik ne bude brži od pameti, kao i da ne mogu da imam sve odmah i sada. Za sve postoji pravi  trenutak i vreme, samo je potrebno da budemo spremni.”

Ipak ste svoju humanu crtu ličnosti ispoljili na drugačiji način, a da to nije u nesuđenim medicinskim okvirima. Vodite nevladinu organizaciju „Zajedno”, a posvećeni ste i zbrinjavanju napuštenih životinja.

Kroz nevladinu organizaciju pokušavamo da pružimo šansu mladima koji nisu iz sveta glume da  izraze svoju autentičnu priču. Iako je zbog aktuelne korone naš tempo malo sporiji, od ideje  svakako nismo odustali. Ljubav prema životinjama, sa druge strane, kod mene je oduvek bila  izražena. U školi mi je biologija bila omiljeni predmet. Inače sam neko ko ako na ulici ugleda  napuštenu životinju, psa lutalicu, ne može da se smiri dok ne reši problem njegovog  udomljavanja. 

Da li je i koliko u Vašem slučaju porodični background, tačnije to što Vam je majka jedna od naših najboljih glumica, bilo otežavajuća okolnost u izgradnji vlastitog glumačkog identiteta?

Ne mogu da kažem da mi je to bilo otežavajuće, jer svoj posao ne doživljavam na takav način.  Svako je individua za sebe i nikada nisam imala potrebu da se dodatno i posebno dokazujem.  Prosto sam do sada samo ispunjavala zadatke, birala projekte u kojima ću da radim, koji mi se  sviđaju i u njima uživala. Do sada mi je bilo veoma bitno da uvek radim nešto što će me učiti da budem bolja u svom poslu. Imidž nije nešto o čemu razmišljam. Ne želim da trošim vreme na to.  U svojoj kući sam oduvek imala konkretan primer kakva bi trebalo da budem, ne samo u poslu  već i u životu. Od mame, a naročito od bake, naučila sam da budem maksimalno posvećena i  predana svom poslu. To je onda kod mene jedna sasvim organska karakterna crta, nešto što mi  je u genetskom kodu. Baka mi je oduvek govorila da ne smem da idem linijom manjeg otpora,  kao i da mi jezik ne bude brži od pameti. Od nje sam naučila moralne vrednosti, a od majke samu  etiku rada. Danas se to dosta izgubilo, ali uprkos tome i dalje se trudim da živim na način na koji  sam naučena. Da se kao kolege držimo zajedno i da se pomažemo, da to bude jedan dobar timski rad.

„Mislim da svaki umetnik mora u sebi da nosi neki višak, neku iskru, kako bi stvarao. Da bude povezan sa nekim drugim svetovima.”


Da li ste razmišljali o tome da živite i radite u inostranstvu?

Jesam, meni je to bilo donekle i normalno. Dosta vremena sam provela u Nemačkoj i  Engleskoj. Pohađala sam njihove letnje škole. Ipak, teško je glumcima odavde, ukoliko zaista  ne žive duže u inostranstvu, da se dokažu na njihovom govornom području i filmskom tržištu.  Oruđe kojim mi radimo je jezik i ukoliko on nije savršen, a nikada nije, ne mogu nam se otvoriti  neka vrata koja željno iščekujemo. Gluma ima dosta veze sa mentalitetom naroda, odnosno  ona je njegov odraz. Sa druge strane, neko sam ko je zaista vezan za svoj Dorćol, gde  sam odrasla, kao i za svoju porodicu. Ne znam da li bih u potpunosti bila srećna da negde  odem potpuno sama, u nadi ću dobiti neku ulogu o kojoj sanjam, pre imam inicijativu da takvu ulogu stvorim.

Sa druge strane, strastveni ste zaljubljenik u putovanja, kako po Evropi, tako i po egzotičnim  destinacijama poput Južne Afrike. Koliko Vas drugi kontinenti, mentaliteti i kulture  duhovno obogaćuju i oplemenjuju? 

Veoma, i neko sam ko jako voli da putuje, ali i da se vrati u svoju porodičnu bazu. Takođe,  smatram da definitivno nije bitno gde ideš, nego s kim. Često volim da se osamim i odem na  neku planinu. Sa druge strane, obožavam London i naravno Nemačku, a putovanja u Afriku  pamtim kao vrlo poučna. Tu se mogla videti sva njena prirodna egzotika, ali i socijalna beda i  velike razlike, koje te dodatno edukuju i otvore ti oči. Volim da upoznajem različite kulture i  mentalitete, to svakako proširuje naše vidike i pruža uvid u drugačiju realnost.

Neko ste ko je, pored putovanja, pasionirani zaljubljenik u knjige. U moru današnjeg  tehnološkog sveta, retkost je čuti da neko i dalje voli da utone u svet knjiga i da to traje  danima.

Tako je. Ljubav prema knjigama prenela mi je moja baka. Roditelji su uglavnom voleli da mi  pred spavanje puste crtane filmove, a ona se tome protivila i volela je da me uspava uz neku lepu priču. Tako sam se ja vrlo rano, već sa četiri godine, upoznala sa svetom Harija Potera.  Naravno, tu je i „Mali Princ”. Knjige su odlične za decu, jer ih uvlače u svet u kojem se nikada  ne osećaju usamljeno. Danas je moj književni ukus raznolik. Obožavam fikciju, pa mi je jedan  od omiljenih pisaca Kazuo Išiguro. Volim da čitam Viktora Igoa, kao i Bajrona. Dok sam  boravila u Londonu, čitala sam Šekspira. Posebnо su mi u književnosti interesantni  Skandinavci, jer u njihovoj literaturi možete jasno da vidite kako ta uzdržanost i hladnoća  postaju potpuno razotkriveni zavirivanjem u njihov dom i unutrašnji svet, koji je ništa manje  disfunkcionalan i kompleksniji od drugih, samo što oni to vešto zamaskiraju u javnosti. Takve  su knjige poznatog švedskog pisca Johana Augusta Strindberga, iz kojih redovno učim zašto je  bitno da čovek podeli problem sa drugima, umesto da ga potiskuje u sebe. Od domaćih pisaca,  obožavam poeziju Tina Ujevića.

„Svakog dana naučim nešto novo ili doživim neki susret koji me promeni, i sva sreća da je tako.”

Koliko je teško mladom glumcu da stvara identitet i da ostane autentičan?

Mislim da svaki umetnik mora u sebi da nosi neki višak, neku iskru, kako bi stvarao. Da bude  povezan sa nekim drugim svetovima. Ne mislim da je identitet nešto što se stvara, imidž se  eventualno kreira i kontroliše, ali to nije ono sto mene zanima. Svi smo mi na neki način  autentični, ali društvo, koliko god new age i individualno orijentisano, u suštini od školovanja pa  kroz ostatak života teži da nas sve stavi u isti kalup i da nas ocenjuje istim parametrima. Posle  puberteta, kada sam stekla malo više samopouzdanja i vere u svoj sud i mišljenje, skinula sam te  okove.

„Više imam životne i kreativne uzore nego glumačke. Sve što uradimo potiče iz naše misli  i svesti, i to nije rezervisano samo za glumce.”

Koje su prednosti, a koje mane biti žena u svetu umetnosti?

Verovatno je to usko povezano sa prednostima i manama života žena uopšte, u društvu. I ovo  je u krajnjoj instanci posao, a u poslovnom svetu proslavljen je muški princip, gde se ceni  uzdržanost, surovost u donošenju odluka. Ja sam vođena ženskim principom i ne planiram da ga  se odreknem. Mislim da dok ne budemo videli na vodećim pozicijama ljude (nezavisno od pola,  jer ima dosta žena koje su prihvatile muški princip) koji razumeju i poseduju empatiju, u ovom  poslu, kao ni u bilo kom drugom, neće biti ravnopravnih šansi za žene. U suštini, kad god vas  strukture moći zanimaju, pogledajte put novca i sve je jasno.

Ko su Vaši glumački uzori? 

Više imam životne i kreativne uzore nego glumačke. Sve što uradimo potiče iz naše misli i svesti,  i to nije rezervisano samo za glumce. Omiljene glumice trenutno su mi: Džudi Denč, Eva Grin,  Džilijan Anderson...

Kako biste opisali svoj stil života i način razmišljanja?

Ovo je vrlo kompleksno pitanje, a opet pravilo je da ako nešto ne znaš da objasniš, jednostavno  ga ne razumeš dovoljno dobro.” Life isn’t about you, it’s about the service you provide to those  around you.” To me motiviše, tako da je to možda moj odgovor. Ali opet, ako ne brinemo o sebi,  ne možemo ni o drugima. Svakog dana nešto novo naučim ili doživim neki susret koji me promeni,  i sva sreća da je tako. Trudim se da živim zdravo, alkohol ne pijem jer ne mogu da ga podnesem,  trudim se da spavam dovoljno, a maštam ceo dan. Svakog dana šetam pse, idem u kupovinu,  slušam muziku i družim se sa dragim ljudima. Mislim da su naši životi povezani kao niti, i ako  čovek ima osećaj da je deo nečeg većeg onda se i životne poteškoće lakše podnose,  nismo u ovome sami. Odatle mi je i potekla ideja da osnujem organizaciju „Zajedno”.

Koliko pažnje pridajete stilu odevanja i šta Vas na tom polju najviše privlači? 

Lepota i estetika su jedna opširna tema zato što su u isto vreme površne, a opet dubinske i  suštinske. Sa nekim karakteristikama smo rođeni, dok veliki deo našeg izgleda sami svesno ili  nesvesno biramo. Meni je stil oblačenja uvek bio bitan jer ga povezujem i sa stilom života i  trenutnim interesovanjima. Volim da kombinujem haljine i vojničke čizme. I volim crnu boju.

Postoji li istorijska epoha u kojoj biste voleli da provedete neko vreme?

Ja sam jako znatiželjna, pa bih htela da se nađem u skoro svakoj. Volela bih da sam videla Crystal  Palace u Londonu ili piramide kad su građene.

Kojoj knjizi se uvek vraćate?

Možda zvuči smešno, ali ja stvarno volim Harija Potera i bilo šta od Bajrona.


U kakvom enterijeru volite da boravite?  

Obično volim prostore koji imaju neku istoriju, prošlost koja se vidi i oseti. Volim visoke tavanice, svetle boje, teške zavese i dosta biljaka. I što manje stakla i mermera, a što više knjiga. Uvek me inspirišu prostori koji su miks klasičnog evropskog stila sa bliskoistočnim.

Šta Vas najviše opušta?

Maženje sa psima i razgovor sa ljudima koji me razumeju.

Vanvremenski komad odeće je...

Crna kožna jakna.

Šta se nalazi u Vašem letnjem, a šta u zimskom koferu?

Uglavnom zimi volim da nosim suknje (sa hulahopkama), a leti pantalone. Ne znam zašto je to  tako, ali uvek idem iz kontre. Zimi volim da nosim beretke i rukavice.

Omiljena dnevna i omiljena večernja kombinacija?

Dnevna bi bila košulja, blejzer, šorts i neke čizme. Za večernju bih ostavila čizme, pošto nikada ne  nosim štikle, a gore bih obukla neku kratku crnu haljinu, crni blejzer i decentan nakit.

Dakle, ako se bira između martinki i štikli, Vaš izbor je, rekla bih, jasan.

Martinke, uvek!!!

Mala ili velika torba?

Mala, samo zato što sam lenja da nosim veliku. Ponekad imam sve po džepovima.

Šta se sve može naći u Vašoj tašni?

Uvek dosta računa i nepotrebne hartije. Knjige uglavnom čitam onlajn kada nisam kod kuće, dakle  kindle, dosta nekih lekova ako meni ili nekome zatreba, Laneige Lip Sleeping Mask, hemijska, futrola za kartice, ključevi i, naravno, u svakoj torbi i u svakom džepu slatkiši za pse.

„Stil oblačenja mi je uvek bio važan, jer ga povezujem i sa stilom života i trenutnim  interesovanjima.”


„Obično volim prostore koji imaju neku istoriju, prošlost koja se vidi i oseti. Volim visoke  tavanice, svetle boje, teške zavese i dosta biljaka. I što manje stakla i mermera, a što više knjiga.” 

Da li se šminkate i kako?

Zavisi! Nekad se bolje osećam bez šminke, a kada se sama šminkam, obično mi je osnova bb  krema, rumenilo, gel za obrve i neki stain na usne.

Ko Vam je favorit među domaćim, a ko među stranim dizajnerima?

Daniel Roseberry je uradio divnu stvar sa Maison Schiaparelli. Uglavnom volim vintage komade,  dok su još veliki dizajneri vodili modne kuće. Odrasla sam gledajući mamu u Draganinim haljinama  i blejzerima, a sad sam ih ja ukrala. Komadi Dragane Ognjenović imaju posebno mesto u mom  srcu.

Da li volite da kuvate? 

Jako, ali ne kada moram nego kada želim. Pravio se banana bread i sourdough za vreme karantina.

Koja hrana Vas oraspoloži?

Mislim da ne postoji ukusnija stvar na svetu od domaćeg pomfrita!

Vaše putovanje iz snova? 

Oduvek sam jako volela Afriku. Putovanja tamo su najmagičnija. Ali ipak mislim da je najbitnije  da si u dobrom društvu, makar to značilo sa samim sobom. 

O kojoj ulozi maštate? 

Stela Gibson u seriji „The Fall” je odlično napisana ženska uloga. Generalno najviše fale dobri  tekstovi, hrabri, koji se bave stvarima koje nas zaista interesuju, a ne imitiraju nešto što je bilo popularno na zapadu pre par godina. I maštam da nekad ponovo radim sa rediteljem kao što je  Goran Gajić, onda nije ni bitno koja je uloga u pitanju. 

Planovi za budućnost?

Da steknem vozačku dozvolu!


Text by Andrijana Mandić

Follow Us

D.O. Store

  • +(381 11) 328-3936

    Cara Lazara 9
    Belgrade, Serbia

    Monday-Friday: 10h - 20h
    Saturday: 9h - 16h

D.O. Software

  • +(381 11) 303-7061

    Cara Lazara 14
    Belgrade, Serbia

    Monday-Friday: 10h - 20h
    Saturday: 9h - 16h